Opis bloga

život, maštanje, misli, osjećaji, ludarije jedne studentice..

Linkovi

volim: zaljubljenost, mir, muziku, kino, plesati, izaziti,
druženje, društvene igre, djecu, meditirati, pjevati,
čokoladu, pelin, bijelo vino, ljeto, bižuteriju, skupljati,
krpice, šarene boje, nered, kreativnost, sport, obitelj,
prijatelje, čitati...

ne volim: tišinu, kišu, nepravdu, ljubomoru, nevjeru,
monotoniju, ljutnju,ograničenost, neuspjeh,
kad su mi hladne noge usred zime, gužvu u
tramvaju, laži...

Možda su pogreške ono što čini našu sudbinu.Što bi inače oblikovalo naš život?Kad ne bismo skretali,ne bismo se zaljubljivali,imali djecu i bili ljudi kakvi jesmo.Doba se izmjenjuju,gradovi se mijenjaju.Ljudi dođu u tvoj život i odu.Ali oni koje voliš uvijek su ti u srcu...
Carrie Bradshaw, Sex and the City

Albert Camus
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."

utorak, 11.11.2008.

Sunce hvala ti...

...što si izašlo za mene, sunce obejaćajem misli su mi pozitivne..

Ova godina bila je za mene zaista naporna, teška i mučna. Imala sam osjećaj da što god dotaknem uništim, u što god da krenem da je neuspjeh zagarantiram..jednostavno niti jna jednom životnom području nisam osjetila zadovoljstvo a kamoli da me sreća mazi. Čak sam nekako počela i gubiti vjeru u ono da iza svake kiše dolazi sunce. Ali ipak je svanulo. Nasmiješilo se :).

Po prvi put nakon (pre)dugo vremena osjećam da imam snage za sve, da mogu i da ću uspjeti.
Evo jučer sam dala ispit nakon dugo vremena, uspješno je napisan i jedan kolokvij. Predobar osjećaj. Zaboravila sam koliko je moćan taj osjećaj.
Sutra ću nakon dugo vremena raditi i posao koji nisam mjesecima radila, asistirat ću na manjem jednom projektu ali i to je nešto.. polako, korak po korak. I pozitivna nula je bolja od negative.
Sretna sam jer je i Ljubav dobio super posao, kreativan, dinamičan, kao stovren za njega. Prava prilika da pokaže sva svoja znanja i mogućnosti. Bilo je vrijeme da i Njegovo sunce izađe, bilo je vrijeme da nam krene..

Kako je dobar osjećaj biti miran, zadovoljan, nasmiješen i tako hodati kroz grad. Ma čak mi ni magla ne smeta. Dapače, uživam u njoj i svemu što me okružuje..

|Komentiraj 9| Printaj| #|

četvrtak, 06.11.2008.

On

Ok, svjesna sam da ovaj blog neće moći proći bez spominjanja Njega. On i veza s Njim su me zaista obilježili.

Upoznala sam ga kada sam imala 17 a on 19. Krenulo je onako spontano, dječje, i zapravo sam mislila da će to biti samo još jedna u nizu avanturica koja će podrazumijevati ljubljenje, šetnje, zajedničko partyanje. Krenulo je tako, ali je otišlo puno dalje. Otišlo je toliko daleko da sam s Njim provela 5 godina svoga života.
To kako sam se osjećala s njim i dan danas si teško mogu objasniti. Sve smo radili skupa, ja sam bila Njegov život i On moj. Sve smo radili zajedno. Bili smo si prvi. I uživala sam u svakom trenutku.. u zajedničkim izascima, šetnjama, odlascima na izlete, na more, čak smo i skupa počeli raditi pred kraj.. Uvijek me oduševljavalo kako sam i nakon nekoliko godina veze imala leptiriće u trbuhu kada bi se išla naći s njim i isto tako kako sam mogla vidjeli "onaj" sjaj u Njegovim očima. Nismo se svađali, i ako bi se to dogodilo bilo bi zaista rijetko. Funkcionirali smo jednostavno savšreno. Postala sam bio njegove obitelji, on dio moje. Bez lažne patetike i pretjerivanja - mi smo bili sinonim za ljubav. Tako smo se osjećali a tako su nas i svi iz naše okoline doživljvali. Jednom mi je jedna prijateljica rekla:" Teško mi je biti solo, baš bi htjela imati dečka, ali nekako mislim da ga nikada neću naći, barem ne onoga koji bi mi odgovarao. Ali onda kad mi je tako teško uvijek se sjetim tebe i Njega, vi mi dajete nadu da prava i iskrena ljubav postoji."
Imali smo maksimalo povjerenje jedno u drugo, nikada nitko nikoga nije lagao ili nešto tome slično. On je jednostavno bio osoba broj 1 u mom životu, osoba za koju bi dala sve na ovome svijetu a istovremeno sam isto to dobivala svakodnevno od njega. Imajući ga bila sam najsretnija osoba na svijetu.
Budući da smo toliko godina bili zajedno, oboje već pri završetku fakulteta, počeli smo lagano i planirati zajednički život. Jako smo se veselili tome. I jedva sam zapravo čekala da dođe do toga. Mislila sam kako će to zaista biti kruna našeg odnosa.

A onda, umjesto zajedničkog života, planiranja, sreće i ostali stvari na koje smo navikli, događa se nešto za što sam mislila da je zaista nemoguće. Pucamo, raspadamo se. Čudim se. I svi se čude. Jer mi nemamo probleme. Mi se ne svađamo. Zašto ti onda kvragu treba vremena?? Da se odmoriš od čega? Ljubavi, sreće, poljubaca??? Tko je tu lud, pitala sam se. Kao žena koja voli pristala sam na tu igricu "treba mi vrijeme" i u tom vremenu naravno ispipavala, njuškala, uključila žensku intuiciju. Njušila sam najgore. Njušila sam neku treću osobu. I istovremeno sam znala da ako se radi o tome, da će nas to do kraja uništiti. Na koncu sam saznala od zajedničkog prijatelja, da se On viđa s nekom curom, neka dva tjedna i da je paralelno zapravo s obje.. Nisam mogla vjerovati. Ne, me On. To nije moguće.
Sve se odigravalo kao u nekoj magli i nekom polusnu. Bila sam poput zraka, hodala sam a kao da nisam hodala, bila sam tu, a zapravo nisam.. Bila sam hodajući mrtvac. Ljudi oko mene skupljali su me i podizali da ne propadnem potpuno.

Onaj divni, najnježniji i najbrižniji Moj Dečko pretvorio se u najvećeg lažljivca i gada. Imala sam osjećaj kao da se cijeli svijet podamnom srušio. Vrtila sam filmove i nije mi bilo jasno. Što je to što se ne može reći? Sviđa ti se neka druga osoba? Zaljubio si se? Ok, dođi i reci mi. Bit će mi najteže na svijetu, bit ću jadna i povrijeđena, ali barem se neću osjećati ko izigrana i izlagana glupača.
Kada sam saznala za njih dvoje, mislila sam ok, sada znam, on je s njom, ostavit će me bar na miru, a ja ću početi svoj proces tugovanja i žaljenja, isplakat ću se, vrijeme će donijeti svoje pa ću nekako nastaviti dalje.
Ali ne, on je i dalje bio obični Gad koji me nije ostavljao na miru. Slao mi je poruke, mailove, naravno da je u svakome pisalo da me voli i da mu falim, pa mi je slao pjesme razne, pa je nazivao moje prijatelje i govorio kako on mene voli i da će me uvijek voljeti, ali da mi jednostavno sada ne možemo biti zajedno.. I sve to stizalo je dok je već 2 mjeseca bio u novoj vezi sa novom curom.
Danas kada gledam na to pitam se kako sam uopće sačuvala zdrav razum. Svaka ta poruka, svaki poziv, bacao me samo nazad.
Maknula sam se iz grada, da me ništa ne podsjeća na njega, da ne može do mene, ali ništa nije pomagalo. I tako je bilo sve do onoga trenutka kada nije nova osoba ušla i u moj život.
Kada je čuo za to, poludio je, nije mu bilo svejedno. Ni to nisam mogla vjerovati. Ti imaš pravo na sreću i ljubav a ja ne?? Fuj. Tu je lagano počeo shvaćati da je moja nova veza dosta ozbiljna i da se ne šalimo, utihnuo je s pozivima i porukama. Bilo je i vrijeme.

I eto sada je 10 mjeseci kako nismo skupa, i kako je on s tom curom, ja sam u vezi pola godine. Imam divnog novog dečka, lijepo mi je i sretna sam. Iako ne prođe ni jedan dan da ne pomislim na Njega, da se ne zapitam kako je i šta je s njim. Nadam se da će to s vremenom do kraja izblijediti, jer ne želim ga se sjećati....Uništio je sve ono lijepo što smo imali, uništio je sve...


DIO JEDNOG OD ZADNJIH MAILOVA KOJE MI JE POSLAO:
"...nadam se samo da ću jednom opet moć sjest s tobom na sunce...
pit kavicu i pričat o lijepim trenucima koje smo imali...
i da me nakon puno godina nećeš prezirat toliko i imat toliko loše
mišljenje o meni......
baš mi je teško uopće pisat u prošlom vremenu o nama jer nisam nikad mislio da će uopće doći do toga ikad...no sad sam prisiljen...
na znam više kako ću ja završiti...stalo mi je samo da znam da si ti sigurna i sretna....
iz dana u dan...iz dana u dan....iz dana u dan....
i srest ćemo se mi opet...ako ne prije barem za mnogo godina među zvijezdama...
uf jebote u kurac kako razara ovo pisanje iznutra...
jer imam osjećaje....
i uvijek ćeš mi biti u mislima i grudima i žilama...
no to ti nikad neću priznat više...."

|Komentiraj 19| Printaj| #|

utorak, 04.11.2008.

povratak...

Tko bi rekao, ali eto mene opet u blog vodama. Doduše sa novim identitetom, ali tako je i bolje.. Jer ono više nije bio moj blog, kada su svi znali za njega, kada su svi znali kome je upućena koja rečenica i kada bi mi mobitel zvonio nakon svakog objavljenog posta. Nadam se da ovaj put neće biti tako..

U zadnje vrijeme snažno me drži ideja o odlasku iz ovog mjesta. Zagreb je divan, i praktički od kada znam za sebe živim u njemu, u njemu sam odrasla, svi značajniji momenti dogodili su se upravo u njemu, za njega me vežu posebna poznanstva i isto tako posebni ljudi. U krajnjoj liniji - tu već godinama i studiram i radim.
I unatoč svemu tome, osjećam kako me počeo gušiti, kako me lovi neka čunda nervoza kada sam u prepunom tramvaju, kako mi nije više toliki gušt izaći van u klubove prepune nekih čudnih ljudi.. Čak i neki "moji ljudi" počeli su me gušiti. Znam da sam osoba sa jako izraženom empatijom i socijalno jako nastrojena ali neki su to zaista počeli debelo iskorištavati i jedva čekaju da me zatrpaju sa "ja porukama". Ok, a gdje sam u svemu tome ja? Bilo bi lijepo par iz pristojnosti pitati za moje stanje?

Razmišljam tako o svemu tome i nije mi jasno.. možda je problem u meni, pitam se.. Možda je sve to zbog prevelikih razočarenja u ljude koja su nastupila ove godine..
Preispitujem se i dalje i i dalje ne znam...
Kako god da bilo sigurna sam u jedno.. treba mi promjena.. Promjena u vidu preseljenja u neki manji grad, a opet dovoljno velik.. Dubrovnik, Split?
Da se maknem od svega ovog što je poznato i dostupno i probam nešto novo.. Možda mi se svidi a možda se vratim u svoj grad zaljubljenija u njega više nego ikada...
Ahm...ne znam, vidjet ćemo što će vrijeme pokazati..

|Komentiraj 4| Printaj| #|

<< Arhiva >>